Upravno Pravo Skripta
Dating > Upravno Pravo Skripta
Click here: ※ Upravno Pravo Skripta ※ ♥ Upravno Pravo Skripta
Samostalni su u okviru svojih ovlaštenja 6. Ako stranka ne osnovu dokaza kojima raspolaže, smatra da joj uverenje ili druga isprava nije izdata u skladu sa podacima iz službene evidencije, može zahtevati izmenu uverenja, tj. Upravno pravo je skup normi kojima se uređuju organizacija krug djelovanja , postupak rada i način nadzora i odgovornosti onih subjekata koji obavljaju upravne poslove. ZAKLJUCAK POSTAJE IZVRSAN: 1- saopstavanjem — dostavljanjem stranci NEMA ZALBE ; 2- Istekom roka za zalbu, ako zalba nije izjavljena. Poravnanje mora da sadrzi radnje: - sastavljanje zapisnika o postignitom sporazumu; -upoznavanje stranaka sa njegovom sadrzinom; - potpisivanje zapisnika.
PRVA OBLAST ZA TEST OSVRT NA HISTORIJSKI RAZVOJ I KODIFIKACIJU UPRAVNOG PRAVA Dio pravnog sistema BiH obuhvata 4 grupe općih pravnih normi kojima se regulišu brojni odnosi između države i njenih subjekata u vezi sa pravima i obvaezama. Njih čine : 1. Organizacija javne uprave 2. Djelatnost , odnosno funkcionisanje javne uprave. Kontrola nad zakonitošću organa javne uprave ; 4. Upravno-pravni polo Žaj sredstava kojima javne uprava raspolaže. Upravno pravo je skup normi kojima se uređuju organizacija krug djelovanja , postupak rada i način nadzora i odgovornosti onih subjekata koji obavljaju upravne poslove. Organizacija organa državne uprave i njihovih organizacionih oblika , kao i položaj u sistemu vlasti i nadležnosti u odlučivanju , te djelokrug i način rada uređeni su posebnim tzv. Prekršajno pravo više ne spada u up pravo nakon donošenja Zakona o prekršajima. OSVRT NA HISTORIJSKI RAZVOJ UP PRAVA - Prva kodifikacija propisa iz domena up prava izvršena je u Austriji 1925. Kada je donijela Zakon o općem upravnom postupku. Iz pravila o javnim službenicima 2. Iz vanjskih odnosa državne uprave. Zakon o općem upravnom postupku iz 1956. Uži smisao — počeo je u sebi sadržavati osnovna načela , odredbe u vezi sa pokretanjem postupka , propise o načinu utvrđivanja činjeničnog stanja , pravila vođenja postupka , način izvođenja dokaza , postupak donošenja rješenja , način i postupak izvršenja itd. Širi smisao : - Odredbe o izuzeću službenih osoba - Odredbe o odlukama u upravnom postupku - Odredbe o vanrednim pravnim lijekovima , - Odredbe o obaveznom izvršavanju odluka donesenih u upravnom postupku. Razlike između upravnog prava i nauke o upravi - Obje nauke u osnovi imaju isti predmet izučavanja , imaju i svoj zasebni predmet izučavanja. GLAVA II UPRAVNO PRAVO KAO GRANA PRAVA I KAO SISTEM ZA DRUŠTVENU REGULACIJU Pojam upravnog postupka. Iz toga slijedi njegovo etimološko određenje vezano za pravnu normu kojom se uređuje organizacija , krug djelovanja , postupak rada , način nadzora i odgovornosti onih subjekata koji vrše upravnu djelatnost. Postoji dva gledišta uprave : 1. Funkcionalno imi materijalno shvatanje uprave : - Uprava je dio sistema vlasti koji polazi od sadr Žaja upravne djelatnosti , bilo da se ona odnosi na državnu , bilo na van državnu upravu. Taj sadržaj se ispoljava u formi akata koji ti organi donose. Uprava je sve ono što ne spada u zakonodavnu i sudsku vlast. Uprava se ispoljava kao zasebni organizam ili aparat državne vlasti. Organizacijsko ili Formalno shvatanje uprave. Uprava se određuje u zavisnosti od upravnih funkcija koje vrše državni organi , kao i od forme kroz koju oni djeluju. Postoje dvije varijante : a subjektivno organska varijanta organa i organizacije je njihova vrsta : osnovne karakteristike i b varianta pravne tehnike uprave veže se za oblike upravne djelatnosti. Prvo stajalište ima statički a drugo dinamički karakter. UPRAVA KAO DIO UPRAVNOG SISTEMA U DRŽAVI Pravni sistem u jednoj državi možemo odrediti kao skup pravnih pravila kojima se regulišu odnosi u društvu i državi. Upravno pravo bi mogli odrediti kao skup pravnih pravila ili pravnih normi kojima je regulisana upravna djelatnost. Upravni zadaci obavljaju se donošenjem nižih općih akata , zatim konkretnih akata ili rješenja izvršenjem materijalnih akata. UPRAVNO PRAVO KOA GRANA PRAVNE NAUKE Kao grana pravne nauke , upravno pravo se sastoji od normi koje uređuju veoma različite vrste društvenih odnosa. Uz to up pravo obuhvata i pravila kojima se regulišu opća pitanja vezana za upravu kao što su : njena organizacija , djelovanje , ovlaštenje , odgovornost nosioca upravnih funkcija i njihov položaj i dužnosti , procedura postupanja u ostvarivanju funkcija uprave i sistem kontrole koji se nad upravom provodi , odnosi između uprave i drugih subjekata. Upravno pravo obuhvata : 1. Organizacija djelatnosti javne uprave 2. Ovlaštenja , du žnosti i odgovornosti nosioca te javne uprave , 3. Oblike djelovanja te uprave , njenu proceduru i sporove. Prava i dužnosti građana i njihovih asocijacija na području javne uprave. To pravo obuhvata interne , eksterne pravne odnose uprave , s jedne strane : a. Obuhvata odnose uprave prema građanima i njihovim asocijacijama. Za pojam uprave vezan je i pojam javne uprave koja podrazumijeva širi pojam vršenja upravne djelatnosti od strane državnih upravnih i drugih organa i institucija koje raspolažu javnim ovlaštenjima. Upravno pravo možemo odrediti na dva načina i to : a U teorijskom smislu i b Pozitivno-pravnom smislu A Teorijski posmatrano , uprava je kompleksan pojam koji obuhvata najmanje dva osnosvna značenja : upravljanje stvarima i vladanje ljudima. B Funkcionalno ili materijalno gledište — ovdjese kao osnova uzima funkcija , odnosno sadržaj upravne djelatnosti , a zanemaruju forma odnosno organizacijski oblik kroz koji se takve funkcije ostvaruju. Zapažaju se dva različita stajališta : Prema prvom , tzv. Negativnom stajalištu , državna uprava bila bi ona djelatnost koja nije zakonodavna ni sudska. Drugim riječima , ako se iz sklopa državnih funkcija izuzme zakonodavstvo i sudstvo , sve što ostaje čini državnu upravu. Uprava u užem smislu mogla pojmovno odrediti kao skup državnih organa koji pozitivnim normama određeni kao upravni , čija se djelatnost posebno ispoljava: 1. Rješavanju u upravnim stvarima , 3. Provedbi upravnog nadzora , 4. Obavljanje materijalnih radnji i 5. Obavljanju drugih upravnih i stručnih poslova koji su joj , u skladu sa zahtjevima društvene sredine i načelima pravnog sistema u nadležnosti. U defininsanju uprave polazi se od sadržaa djelatnosti koju obavljaju upravni mehanizmi , upravu u funkcionalnom ili objektivnom smislu definišu na pozitivan način , polazeći od : 1. Određivanja uprave putem pravnih akata i pravnih situacija , 2. Opisivanje djelatnosti uprave , 3. Uprave kao izvršne djelatnosti , i 4. Cilja zbog kojeg se stvaraju pojedine upravne organizacije. B Dispozitivne norme — koje prepuštaju licima na koje se odnose da postupe na način koji oni smatraju cjelishodnim i potrebnim. C Uslovne ili apstraktne norme — koje se donose za situacije , odnosno atnje koje još nije nastalo , nego se unaprijed predviđa. D Bezuslovne ili konkretne norme — koje se donose za situaciju koje su nastale ili već postoje. Njima se nastoji regulisati neki društveni odnos koji nije regulisan. E Opće norme su takve koje sadrže neko traženje prema svima , odnose se na neodređen broj slučajeva, neodređeni broj lica , koja se nalaze u istoj situaciji ili mogu doći u istu situaciju predviđene pravnom. Svi građani su dužni plaćati porez F Pojedinačne norme odnose se samo na određen slučaj , određeno ili odredivo lice npr. NN je dužan platiti porez u iznosu. PREDMET UPRAVNOG PRAVA Predmet upravnog prava kao normativne pravne nauke svakako su pravne norme , kao i odnosi koji i z njih ili povodom njihove primjene proizilaze. Organizaciju i nadležnost uprave ona obuvata postupak osnivanja , ustrojavanja i ukidanja organa uprave 2. Djelatnost državnih i drugih javnih organa ovim pravilima regulišu se međusobni odnosi između državnih i drugih organa javne uprave , kao i odnosi između državnih i drugih organa javne uprave , kao i odnosi ovih organa prema samostalnim ustanovama , organizacijama , kao i prema građanima. Ova grupa normi određuje formu i način djelatnosti javne uprave , 3. Organizaciju i postupak u pogledu odgovornosti , zakonitosti i pravilnosti rada službenih lica u upravi. NEKA DRUGA GLEDIŠTA O PREDMETU UPRAVNOG PRAVA - Negativno određenje upravnog prava u idealnoj verziji značilo bi skup pravnih pravila koji ne pripadaju ni u koju drugu granu prava. U duhu Monteskijeve doktrine o trodiobi vlasti , uprava je naime sve ono što nije zakonodavstvo odnosno sudstvo. Prema širem shvatanju upravno pravo spadaju sve one norme koje se odnose na upravu, bez obzira na prirodu odnosa. UPRAVNO PRAVO KAO SISTEM ZA DRUŠTVENU REGULACIJU - Sistem društvene regulacije je djelatnost sistematskog i legitimnog uticaja državnih organa i organizacija koje raspolažu javnim ovlaštenji,ma na ponašanje ljudi prema prethodno postavljenim kriterijma. Postoje dva osnovna gledišta : - Prvo je organizaciono ili formalno gledište koje je određeno sa stanovišta organa koji obavlja upravne funkcije i sa stanovišta forme u kojoj se upravne funkcije obavljaju. U materijalno tehničke operacije spadaju razne radnje iz upravnog postupka , kao što su saslušanje svjedoka , saslušanje stranaka , vršenje uviđaja , vještačenje , radnje i izvršenja upravnih akata i sl. Građanska stanja u kojima do izražaja dolaze matični poslovi koji su vezani za lične statuse građana u pogledu rođenja , vječanja , smrti , državljanstva , promjene imena , , zatim brojna pitanja imovinsko-pravnih odnosa itd. To su podzakonski propisi opće namjene kojima , ili donosi pravni propis , ili se taj propis izvršava. Ako donosi propis uprava tada reguliše neku apstraktnu društvenu situaciju , a ukoliko primjenjuje propis , tada javna uprava uspostavlja upravno-pravni odnos za neki određeni ipojedinačni , odnos konkretni slučaj. Društvena regulacija ne smije sama sebi biti cilj. Ona uvijek ima u vidu svoju izvršnu funkciju kao njen konačni cilj. Izvršenje je odraz efikasnosti pravnog poretka , jer ukoliko ono izostane sasvim sigurno rad državnih organa može se ocjeniti kao nedjelotvoran. Kada nastupi faza izvršenja tada država djeluje neposredno prinudom kako bi postigla poželjno stanje koje je zahtjevala pravna norma. ZADATAK I METOD IZUČAVANJA UPRAVNOG PRAVA Zadatak uprave svodi se na : 1. Vršenje sistematizacije pravnih normi koje obuhvata upravno pravo. Tumačenje sistematizovanih pravnih normi , 3. Iznalaženje njihovog pravog značenja , 4. Određivanje značenja pojmova i kategorija upravnog prava, 5. Definisanje općih načela , 6. Stvaranje sistema nauke upravnog prava. Statičke distance kao realnog metoda saznanja prava pravo je dinamična kategorija i podložno je raznim promjenama. On podrazumijeva okvir važenja norme u propstoru , pri čemu moramo imati u vidu da je prostor statička kategorija. Stoga se takvo djelovanj naziva teritorijalno važenje pravnog propisa. Razlikuju se pravni propisi koji vrijede na najširem — ukupnom teritoriju BiH , na nivou države i entiteta — univerzalni , od onih pravnih propisa kpoji vrijede na određenom užem teritoriju — partikulirani , na nivou kantona , opštine , grada. Vremenske distance kao historijsko — pravne metode i 3. Prostorne distance koja pokriva uporedno-pravni metod. VREMENSKA DISTANCA — djelovanje pravnog propisa u vremenu podrazumijeva vrijeme njegovog važenja , pri čemu se mora precizno odrediti početak i prestanak važenja. Za vremesnsko važenje pravnog propisa bitna su dva elementa : a Početak važenja propisa b Prestanak važenja. Pravni propis stupa na snagu kad bude donesen. U našem pravu , pravilo je da zakon stupa na snagu najmanje 8 dana od dana njegovog objavljivanja , osim ako nije zbog naročito opravdanih razloga zakonom drugačije određeno. Do toga može doći donošenjem novog propisa kojima se određuje da raniji propis prestaje važiti derogacija pravnog propisa. Statiku i dinamiku upravnog rada čine : STATIKU : a Subjekti toga radai b Sadržina upravnog akta. DINAMIKU : - Tok upravnog rada i - Proces provjere pravilnosti tog rada. SADRŽAJ UPRAVNOG RADA : — čine pravne propise koje se odnose na organizaciju , postupak djelovanja i način nadzora nad subjektima koji vrše upravne djelatnosti. Norme upravno — pravne prirode odnose se na upravni rad koji je u suštini uređen statikom , odnosno dinamikom tog rada. Struktuiranje upravnog prava kroz statiku upravnog rada čine subjekti toga rada i njegov sadržaj. Onaj koji proizilazi iz povjeravanja javnih ovlaštenja institucijama , organizacijama i zajednicama koji upravnu djelatnost ne vrše kao svoje osbnovno zanimanje. Postoje dva oblika upravnog djelovanja : a Neposredno upravno djelovanje — znači regulaciju kojom se ostvaruje promjena pravne norme na konkretan slučaj. Djelatnost uprave se vezuje za adresata kao subjekta upravnog djelovanja neovisno od njegove volje i manifestira se vršenjem najrazličitih aktivnosti upravnog organa , kao što je izdavanje različitih odobrenja u vidu rješenja , zabrane i sl. Na taj način , akt uprave nije usmjeren na neki pojedinačni slučaj nego je njim obuhvaćen najveći broj ljudi. Savremena uprava pokazuje tendenciju da se država sveviše vezuje za pravo , što ne znači da se pribjegava strogom normativizmu kako bi se sve aktivnosti u državi pokrile pravom. Država samo nastoji da ostvari što veću efikasnost svoha djelovanja i ekonomičnost u postupanju , kao i racionalnost svog organizovanja. Za pravo nije dovoljno da je ono samo sitem pravila , nego je potrebno da se preko njega ostvari i određeni poredak odnosa u društvu. Kad je pravo djelotvorno , djelotvoran je i poredak kao skup regulisanih odnosa u društvu , a to se može postići postojanjem sinteze normativnog elementa norme i faktičkog elementa odnosa. Ti akti mogu sadržavati bilo opšte norme i tada su oni izvori prava , bilo pojedinačne norme , koji tada nisu izvor prava. Izvršno politički organi donose : - Uredb za primjenu ili izvršavanje zakona i - Ureedbu sa zakonskom snagom 10. VRSTA UPRAVNIH DJELOVANJA DRŽAVNIH ORGANA : Upravne djelatnosti organa su : 1. Regulativna djelatnost — predstavlja postojanje takvog sistema preko kojeg se neki dijelovi cijeline usklađuju i usmjeravaju radi postizanja cilja kojem služe. Organizacija je sistem regulisanja čiji je cilj usmjeravanje većeg broja nosilaca zadataka i njihovog rada na jedan glavni zadatak koji treba riješiti. Nadzorno — kontrolna djelatnost — preko nje uspostavlja se institucionalna pravna kontrola nad radom organa uprave vrše upravni kontrolni organi. Upravna kontrola može biti unutrašnjeg i vanjskog karaktera. Ako se radi o unutrašnjoj kontroli uprave , onda se ima u vidu kvalitet upravnog rada službenog lica koji je vršio neku upravnu djelatnost. Vanjska kontrola uprave podrazumijeva kontrolu uprave od strane parlamenta , vlade , sudsku kontrolu uprave , kontrolu i nadzor uprave od strae ombusmena i dr. Represivna djelatnost uprave — proizilazi iz same činjenice da ona izvršava i primjenjuje zakone. Kada uprava ne uspijeva ostvariti regulativnu funkciju zakona. Kada uprava ne uspijeva ostvariti regulativnu funkciju tada ona autoritativno primjenuje sankcije i druge mjere kojima se adresat prinuđava na ponašanje u skladu sa zadanom normom. Pod represivnom djelatnošću uprave podrazumijeva se uprava u užem smilu u kojoj dolazi do izražaja neposredna primejna mjera prinude , kao i vršenje materijalnih operacija primjenom prinude. IZVORI UPRAVNOG PRAVA A Materijalni izvori prava označavaju društvene činjenice iz koje nastaje pravo. B Formalni izvori prava — označava opći pravni akt S obzirom na subjekte odnsono stvaraoce izvora prava , postoje tri vrste : DRŽAVNI , NEDRŽAVNI i MJEŠOVITI. Opći akti predstavničkih organa su : ustav , zakon i podzakonski akt. Ustav — njegove odredbe posredni su izvor upravnog prava , posebno u BiH iz razloga što predstavljaju okvir u kojem zakonodavac uređuje sva druga pitanja. Pojam ustava određen je dvojako : a Ustav u formalnom smislu — određen je svojom arhitekturom , prema vrsti i sastavu organa koji ga donosi , proceduri donošenja , način izglasavanja itd. Ustav donosi poseban , ustavotvorni organ i po posebnom ustavotvornom postupku , ili zakonodavan organ kao predstavničko tijelo , ali po posebnom postupku. U pitanju su najšire apstraktno postavljene norme kojima se uređuje cjelokupna organizacija države. Prema Lukiću , materijalni pojam ustava određuje se pomoću četiri kriterija : a Po prvom , državno organizacionom , ustav se određuje kao skup normi kojima se reguliše državna organizacija. Zakon — je opći pravni akt niže pravne snage od ustav ali koji u odnosu na njega ima mnogo veću primjenu. Osnovna podjela zakona je na : a Zakon u formalnom smislu — definicija zakona u formalno karakteristikama i pravnom snagom koje nisu u korelaciji sa sadržinom koja je utvrđena zakonskim normama. U formačlnom smislu zakon se smatra najvažnijim pravnim izvorom upravnog prava u BiH , pogotov što ustavne odredbe ne tretiraju položaj uoprave u organizaciji vlasti , pa zakonima apsolutni primat prema svim ostalim pravnim izvorima. Po normama koje sadrži , pa razlikujemo onaj pravni akt koji sadrži opće norme , bez obzira na to kakva mu je forma. U pitanju je akt kojim predstavnički organ izražava svoje mišljenje o pitanjima iz određene oblasti. OPĆI AKTI IZVRŠNO POLITIČKIH ORGANA Donose ih : - Predsjedništvo BiH - Vijeće ministara BiH - Vlada FbiH i Rs - Organi državne uprave na svim nivoima ministarstva , službe za upravu , sekreterijat itd. Možemo ih podjeliti na dvije grupe i to : 1. Spontani ustavni podzakonski akti — to su takvi opći akti za čijedonošenje nije potrebno posbeno ovlašćenje u višem pravnom aktu , odnosno u zakonu , nego se oni donose na osnovu ustava kao općeg zakonskog ovlašćenja. Dijelimo ih u dvije grupe : a Samostalni spontani podzakonski akti — to je takav opći akt koji zamjenjujue zakon kao njegov viši pravni izvor. On niti razrađuje niti dopunjava zakon , nego ga mijenja. Takvi samostalni akti su uredbe sa zakonskom snagom. U njih spadaju uredbe za izvršenje zakona , koje donose izvršni organi. Moraju biti u skladu sa ustavom i zakonom. Podzakonski akti po posebnom ovlašćenju više pravne snage — to su takvi opći pravni akti koji da bi se donijeli moraju sadržavati posebno ovlašćenje u višoj pravnoj normi. Mogu ih donositi izvršni i organi uprave , bilo da ih donose radi izvršenja zakona , bilo radi izvršenja propisa izvršnog organa. U ovu kategoriju općih akata spadaju : pravilnici , upustva i naredbe. PREDSJEDNIŠTVO BIH Usvaja sljedeće noramtivne akte : a Odluke — vezane su za ovlašćenja predsjedništva u domenu vanjske politike. Opći pravni akti predsjedništva i vijeća ministara. Pravilnik je podzakonski opći akt kojim se uređuju pitanja unutrašnjeg ustrojstva Sekreterijata Predsjedništva kao i druga pravila o unutrašnjoj organizaciji. Vijeće Ministara BiH DONOSI a Odluke — uređuju se određena pitanja za izvršenje zakona , drugih propisa i općih akaa , uređuju se određena pitanja i pdređuju mjereiz okvira prava i dužnosti Vijeća ministara. Upustvo je opći pravni akt niže pravne snage kojim se određuje na koji način će se primjenjivati neki drugi opći pravni akt. VLADA FEDERACIJA VLADA RS : DONOSI : a Uredbe sa zakonskom snagom — Vlada je ovlaštena donositi ih u slučaju opasniosti po zemlju kada Parlament Federacije nije u mogućnosti to učiniti. Svaka uredba imat će snagu zakona i ne može derogirati prava i obaveze utvrđene ovim ustavom. Svaka uredbaprestat će važiti najkasnije istekom 30 dana od dana njenog objavljivanja. Uredba objavljena dok Federacija upotrebljava oružane snage u skladu sa ovim ustavom ostat će na snazi do 5 dana sljedeće sjednice Parlamenta Fedearcije , kad prestaje važiti osim ako ne bude potvrđenma ali ni u kom slučaju neće važiti duže od 6 mjeseci. Uredba se gotovo ne razlikuje od zakona i pitanje njihovog razgraničenja primarno je praktično pitanje. Nekada su u zakonu sadržane samo najosnovnije norme dok je sve ostalo ugrađen u uredbu. PODZAKONSKI OPĆI AKTI ORGANA UPRAVE Ovi akti imaju pravnu angu manju od zakona. Tu spadaju : 1. Opći akti eksternog karaktera. Upustvo je opći pravni akt niže pravne snake kojima se određuje na koji način će se primjeniti neki drugi viši opći pravni akt. Opći akti internog karaktera : Mogu donositi dvije rste općih pravnih akata i to : a Statut i b pravila. Privredna društva mogu osnovati domaća i strana fizička i pravna lica u vidu različitih oblika organizovanja kao što su : - Društvo sa neograničenom odgovornošću - Komanditno društvo - Dioničko društvo - Društvo sa graničenom odgovornošću. Takve su razne ustanove iz oblasti obrazovanja , zdravstvene zaštite , kulture. Organizaciono privredna društva i ustanove su izvan uprave i na mogu se smatrati državnim organima. U funkcionalnom smislu oni jesu uprava ukoliko obavljaju povjerene im poslove na osnovu javnih ovlaštenja. Pored privrednih društava i ustanova i privredne komore su javno-pravna tijela. Međunarodni ugovori Onog momenta kada ih ratifikuje država oni postaju obavezni pravni akti za državne organe i institucije unutrašnjeg prava. S gledišta unutrašnjeg prava oni postaju zakoni ,ali a gledišta međunardnog prava oni su pak posebni pravni akti. Ostali izvori upravnog prava Tu spadaju : a Običajno pravo — postaje izvor prava kad ge država sankcioniše. S obzirom na element koji proučava , dijele se na 3 vrste : - Pravna dogmatika - Sociologija prava - Opća teorija prava c Sudski precedenti — sudska presuda je pojedinačni pravni akt kojim se donose pojedinačne norme koje rješavaju jedan konkretan spor i koje važe samo za taj slučaj. Pri tome sud ne stvara pravo nego primjenjuje postojeće. Sudska presuda je izvor prava kad se norma kojom se u njoj rješava konkretan slučaj smatra obaveznom za sve buduće takve slučajeve , t. Kad se pojedinačna norma u presudi pretvara u opštu normu. Takva presuda se naziva precedentom , a pravo — precedentnim. DRŽAVA , ORGANIZACIJA , REGULACIJA. Državu karakterišu zajednički elementi , kao što su : javna vlast , zatim stanovništvo i državna teritorija 2. Cilj države Država bi trebala služiti svima. Cilj države se određuje na dva načina i to : a Sintetički način — država ima samo jedan cilj a to je onaj koji se ostvaruje prema društvenoj zajednici , odnosno , koji je moguće ostvariti preko niza različitih konkretnih ciljeva. Svi oni su obuhvaćeni kroz dvije grupe monističkih teorija. Prema prvoj , cilj države je zaštita opšteg dobra , opšteg blagostanja solidarnosti itd. Prema drugoj osnovni ili jedini cilj države je zaštita posebnih društvenih interesa. POJAM I NASTANAK UPRAVNE ORGANIZACIJE - Upravna organizacija je takva organizacija u kojoj ljudi na osnovu svoje odluke obavljaju dužnost kao svoje stalno zanimanje. Skupine ljudi koji kooperiraju da bi ostvarili neki zajednički cilj. Zajednički zadatak je podijeljen među članovima organizacije tako da svaki od njih obavlja svoj dio posla. Kakva će se odluka u datom momentu donijeti zavisi od niza faktora pa se ne mogu unaprijed propisati neka rješenja. Vrijednosni elementi organizacije Osnovni faktor organizacije su ljudi , oni su najveća vriednost društva. Normativni element cilj organizacije 2. Subjektivni element ljude u organizaciji 3. Materijalni element sredstva organizacije 4. Strukturalni element organizaciona struktura 5. Statusni element organizacije samostalnost u odnosima - Organizacija je adekvatno , cjelishodno i trajno povezana grupa ljudi koja je formirana kao samostalna cijelina sa potrbenim sredstvima za rad , radi ostvarenja oređenog cilja. Organizvanje upravnih i drugih funkcija Zasnovao je na 3 osnovna principa , a to su : a Centralizacija — kada su osnosi između centralnih i necentralnih orgaa čvrsto postavljeni na principu hijerarhije u kojem se odlučivanje proteže odozgo na dole , tada se radi o centralizaciji. Olakšano usklađivanje interesa, 3. Racionalnija organizacija , 4. Nepostojanje sukoba nadležnosti i 5. Nedostaci su : - Birokratizacija - Izvršenje odluka - Osjećaj podređenosti. Decentralizacija znači smanjivanje nadležnosti viših u odnosu na niže organe odlučivanja. U teoriji prava i državi , postoji podjela decentralizacije na : 1. Teritorijalnu decentralizaciju — podrazumijeva povjeravanje određenih poslova užim teritorijalnim zajednicama. Neteritorijalnu decentralizaciju — to je decentralizacija koje je nešto složenije određena i svodi se na povjeravanje vršenja određenih poslova. Postoje dva oblika neteritorijalne decentralizacije i to : 3. Personalna decentralizacija — podrazumijeva povjeravanje vršenja poslova određenoj grupi lica koja su međusobno povezana nekim ličnim svojstvima , po vjeri , nacije , religije , zanimanju. Realna decentralizacija — podrazumijeva decentralizaciju državni organa koji vrše određene državne poslove , kao što je npr. Nadležnost može biti mala , ali broj poslova može biti jako velik. Izdavanje obaveznih instrukcija kao općih akata upravnih organa kojima se usmjerava rad područnih organa. Donošenje akata o unutrašnjoj organizaciji i sistematizaciji 3. Donošenje pojedinačnog akta umjesto organa nadležnog za nejgovo donošenje ukoliko taj organ nije postupio po obaveznoj instrukciji centralnog organa. Ukidanje nezakonitog akta i 5. Davanje saglasnosti na imenovanje ili razrješenje rukovodioca nižeg organa. Da bi se neka služba smatrala javnom potrebno je da njena djelatnost bude : - U javnom interesu - Dostupna svim građanima pod jednakim uvjetima - Načelo kontinuiteta - Načelo prilagodljivosti Da bi se neka služba smatrala javnom potrebno je da njena djelatnost bude usmjerena na postojanje dva elementa , a to su : cilj i sredstva. Oba elementa moraju biti kumulativno ispunejna. Pojam državne uprave i javne službe Pod pojmom javna služba treba razumjeti državnu upravu i javnu službu koju vrše državni organi i institucije koje raspolažu javnim ovlaštenjem. Pojam javne službe je višeznačajan i sadrži veoma mnogo definicija. Sve ono potiče iz perioda sredine 19 stoljeća kada su se javne službe razvijale pod uticajem ekonomskih , socijalnih i kulturnih procesa. JAVNA UPRAVA - Je izraz koji se upotrebljava u različitom značenju. Uglavnom postoji saglasnost o tome da se pojam javne uprave mora posmatrati sa dva aspekta : a Organizacionog i b Funkcionalnog. Institucije koje vrše javna ovlaštenja imaju pravni subjektivitet što znači da mogu biti nosioci prava i obaveza. OBLICI ORGANIZOVANJA UPRAVE U organizacijskom smislu pod državnim organima uprave podrazumjevamo skup upravnih organa koji čine upravni aparat države. Oni obavljaju poslove koji su grzpisani tako da osiguravaju vršenje regulacije odnosa između državnih organa i organizacija , s jedne strane i građana s druge strane , radi ostvarivanja prava i izvršavanja njihovih obaveza , kao iradi zaštite javnog interesa. Javne službe industrijskog i komercijalnog karaktera trgovačkog karaktera su najćešče mjavne ustanove. One su najčešće ekonomske prirode i svodi se na proizvodnju , prodaju , distribuciju , transport i sl. One imaju veću autonomiju od administrativnih službi. Upravne administrativne javne službe vrše djelatnost koja se lakše izražava na negativan , nego na pozitivan način. U osnovi njihova definicija navodi da u njih spada sve ono što ne spada u dome javni službi industrijskog i komercijalnog karaktera. To su neprofitne službe. Upravnu javnu službu vrše sudovi , upravni organi , kao i institucije koje vrše javne službe dodjelom javnih ovlaštenja. Koncesionarna javna služba postoji u slučaju kada javnu službu vrše privatna lica. Koncesionar dobija koncesiju od političke zajednice u viodu ovlaštenja da on može vršiti javnu službu u svoje ime i za raun općeg interesa. Tada on može vršiti prevoz ljudi , baviti se vršenjem komunalnih usluga i sl. Ustanova ima svojstvo pravnog lica koje ona stiče upisom u sudski registar. Osnivači ustanove mgu biti domaća i strana pravna i fizička lica i ona ima dva izraa i to. Dužnosti pružanja usluga 5. Jednakosti uživalaca službe 6. Jvnu ustanovu osniva prvenstveno javno pravno tijelo država , kanton , općina Specifičnosti organizacije javnih službi u vršenju poslova. Postoje 4 osnovna faktora od kojih zavisi veličina , efikasnost i sposobnost organizacije da obavi svoju djelatnost. To su : a Porast organizacije b Diferencijacija c Smanjenje uloge prisile u upravi d Profesionalizacija. Načela rada organa uprave : 1. Načelo zakonitosti ž 2. Načelo međusobne saradnje i dogovaranja. DRŽAVNI ORGANI UPRAVE - U subjektivnom smislu pod pojmom organ podrazumijeva se pojedinac , odnosno određeno lice koje raspolaže ovlaštenjima za vršenje državnih poslova. Osnivaju ih predstavnička organi 2. Vrše upravne poslove 3. Vrše poslove koji su im stavljeni u nadležnost 4. Samostalni su u okviru svojih ovlaštenja 6. Imaju rukovodeći organ 7. Imaju mogućnost vršenja legitimne prinude 8. Surađuju i sa drugim državnim organima i organima uprave 9. Sprovode utvrđenu politiku i izvršavaju zakone , propise i druge opće akte 10. Prate stanje u određenim oblastima 11. Odgovorni su za stanje u oblastima za koje su osnovani 12. Više upravni nadzor 13. Imaju svoj budžet 14. Nemaju svojstvo pravnih lica 15. VRSTE DRŽAVNIH ORGANA Razlikujemo podjelu na izvršno — političke i organe uprave , zatim u okviru državnih organa postoje upravne organizacije i upravni organi koji mogu biti sekreterijati , komiteti , zavodi , inspektori , direkcije , upravne komisije itd. Uobičajena podjela državnih organa : a Centralni i loklani organi uprave - Ova podjela postavljena je dvojako. S jedne strane ona jevezana za odnos centralnih i lokalnih organa prema oblicima državnog uređenja , a s druge strane ova podjela postavljena je prema teritoriju na kojem pojedini organi državne uprave ostvaruju svoju nadležnost. Aktivni organi dinamiku upravnog djelovanja ostvaruju kroz dvije dimenzije. Prva je vezana za tok upravnog rada , druga faza odnosi se na proces provjere pravilnosti rada organa uprave. Sasvjetodavni organi državne uprave osnivaju se kako bi olakšali rad aktivnih organa davanjem mišljenja i zauzzimanjem stavova od određenim pitanjima koje oni iznose u vidu stručnih stajališta. C Državni , entitetski , kantonalni i lokalni organi uprave Bez obzira o kojem nivou izvršne vlasti se radi , razlikujemo dvije osnovne vrste državnih organa : 1. Izvršno — politički organi u BiH — na nivou države BiH izvršno politički organi su : a Predsjednik i potpredsjednik b Predsjednik RS c Vlada FbiH d Vlada RS e Premijer i vlada kantona FbiH f Gradonačelnici i načelnici u gradovima i općinama FbiH , gradova i općina u RS. Upravni oragni i organizacije — Državni organi uprave zavodi , uprave , inspektori , direkcije , službeza upravu postoji na nivou BiH , entiteta , Distrikt Brčko , kantona u FbIh , grada i općina i ustrojeni su zavisno od određenog nivoa vlasti. Ministrastva — to su organi uprave koji obavljaju upravne i stručne poslove iz nadležnosti BiH u jednom ili više srodnih područja u kojima u cjelini ili zakonom odnosno drugim propisom određenom obimu neposredno obezbjeđuju primjenu zakona i drugih propisa i odgovaraju za njihove izvršenje. Upravneorganizacije — to su upravni obilici organiziranja koji se 0odnivaju u sastavu Ministarstva, te imaju svojstvo pravnog lica. Takve organizacije su : - Agencia za statitiku BiH - Institut akreditovanja BiH - Institut standarde i mjeriteljstvo i intelekutualno valsništvo BiH - Posebno je specifična Direkcija za evropske integracije kao samostalna upravna organizacija na nivou BiH. Razlika je dakle u privrednom i neprivrednom karaktru. Postoji horizonatalna i vertikalna povezanost u radu državnih organa , ovlaštenja koja donose viši u odnosu na niže organe moraju biti sadržana u zakonu. Ova podjela je izvršena prema načinu na koji su uređeni unutrašnji odnosi u organima državne uprave. Inokosni organ javlja se kao individualni pojam za razliku od kolegijalnog koji čini skupina ljudi. Postoje izvan države au preduzećima , ustanovaa , privrednim društvima i sl. Takvi organi su direktori , upravnici i dekani i sl. Kolegijalni organi sastavljeni su od više lica. U njima je ostvarivanje funkcije rukovođenja i način odlučivanja povjereno određenom broju lica kolegiji koji su prema svom položaju jednaka. Sva ta lica čine kvorum. Radi se o podjeli u kojoj su područni organi potčinjeni centralnim i obavezni su izvršavati njihove naredbe , upustva i smjernice. Samostalni organi uprave su oni organi koji se ne nalaze pod direktnim nadzorom nekog drugog organa uprave npr. Tu spadaju ministarstva na svim nivoima vlasti u državi , aslužbe na lokalnim nivoima. Posebne upravne organizacije vezane su za određenu vrstu stručnih i upravnih poslova u okviru određene oblasti koja zahtjeva poseban tretman. U posebne upravne organizacije spadaju : zavodi , dirkcije , inspektorati , komisije itd. Njihovo osnivanje vezano je za ekonomično racionalno vršenje poslova iz određene upraven grane ili upraven oblasti za više političko teritorijalnih zajednica. Obrazovanje i konstituisanje organa državn uprave sastoji se od dvije faze : 1. Faza vezana je za subjekte osnivanja i u njoj do izražaja dolazinjihova uloga i način postupanja , dok se druga faza odnosi na ustrojstvo državnog organa i početka njegovog rada. Organe državne uprave osnivaju subjekti osnivaja , a to su predstavnička tijela parlament , skupština , vijeće , na osnovu akatao osnivanju zakon , odluka , zakon — posredno osnivanje , odluka — neposredno. Konstituisanje se sastoji iz sljedećih faza : 1. Imenovanje rukovodioca organa državne uprave 2. Donošenje pravilnika o unutrašnjoj organizaciji u donošenju pravilnika unutrašnjoj organizaciji učstvuju najmanje dva subjkta : - rukovodilac oragan uprave i — organ koji daje saglasnost za taj akt a može i sindikat. Dobivanje opreme za rad , - iz budžeta 4. Osnivanje potrebnog kadra za početak rada organa uprave kao državne službeničke i namješteničke , s jedne strane i , kao političke funkcionerne ministre s druge strane. Unutrašnja organizacija radnih mjesta u oragnima uprave zasniva se na sljedećim principima : 1. Efikasnost u ostvarivanju zadataka ; 2. Racionalnost u radu , 3. Omogućavanje uspješnog rukovođenja ; 4. Međusobne saradnje i pomganja , 5. Grupisanje zadataka u skladu sa prinudom i načinom njihovog izvršenja , 6. Objedinjavanje zajedničkih općih poslova radi racionalnog vršenja. U okviru organizacije organa uprave , faktori integracije radnog kolektiva su : - Pravilna podjela rada , - Stvaranje radnog mjesta - Zadovoljavanje osnovnih motiva za rad - Informisanje radnika i - Uslovi rad. Principi organizacij organa državne uprave Postoje 3 osnovna principa organizovanja uprave i to : a Realni princip — dolazi do izražaja prilikom obrazovanja organa državne uprave i njihovih unutrašnjih organizacioonih jedinica u zavisnosti od vrste poslova koji su im namjenjieni. Radi se o poslovima iz stvarne nadležnosti državnog organa uprave , koji su po svojoj sadržini isti ili srodni. Razlikuju se dvije njegove podvrste i to : A1 Resorni — ovaj princip poalzi od racionalnosti upravne organizacije s obzirom na poslove koji se grupišu po sličnosti upravne materije i sadržine , pa kod njega dolazi do većeg stepena specijalizacije i stručnih državnih službenika koji obavljaju upravn poslov. Prema resornom principu obrazuju se upravni organi i njihove organizacione jedinice prema vrsti poslova iz iste oblasti u okviru upravne grane kojoj pripada. Prednosti resornog principa su : - Ne postoji sukob nadležnosti - Postoji visok nivo stručnosti i specijalizacije zaposloenih lica - Zamjenjivost kadrova je velika Nedostaci : - Rutinerstvo , - Birokratizacija i - Oportunizam. Funkcionalni princip — pod ovim principom podrazumijeva se takva unutrašnja organizacija organa državne uprave kojom se upravni poslovi grupišu po kriteriju sličnosti radnih operacija , nazavisno od njihove sadržine. Razvrstavanje , grupisanje poslova dolazi do izražaja pri vršenju funkcija u okviru upravno — nadzornih poslova dolazi do izražaja pri vršenju funkcija u okviru upravno — nadzornih , normativno — pravnih , studijsko — analitičkih , stručno-operativnih , informaciono — dokumentacionih , računovodstveno — materijalnih i administrativno — tehničkih poslova. Osnovna prednost funkcionalnog principa je u tome što dolazi do izražaja zamjenjivost kadrova , ali ne po vrsti polsova , nego po sličnosti radnih operacija. Nedostaci : - Omogućava da svako radi sve poslove ćime se ne psotiže bolje stručnost - Dolazi do izražaja zamjenjivost kadrova po sličnosti radnih operacija što ne doprinosi boljoj organizacij , niti kvalitetu obavljenog posla - Ne doprinosi ostvarivanju vertikalnog jedinstva organizacion strukture. Nesporno je da organ uprave mora posjedovati i stvarnu i mjesnu nadležnost. Prednosti su mu u tome što osigurava relativno visok stepen jedinstva : — omogućava zamjenjivost kadrova u okviru teritorija Omogućava lakšu izmjenu kadra opće strčnosti , ali ne i specijalista. Nedostaci su : - Kvalitet obavljenih poslova veoma je upitan iz razloga što se oni raspoređuju po raspoloživom sastavu. Prednosti : - Povezivanje kadrova u organima uprave sa poslovima u okviru njihove djelatnosti. Poslovi se rapoređuju prema raspoloživim kadrovima. Nedostaci : - Primjena je skupa i komplikovana - Podjela rada i poslova po svojoj sadržini moguća je u okviru jedne teritorija , po čemu je sličan teritorijalnom principu. GLAVA V UPRAVNO — PRAVNI ODNOS Društvene norme se razlikuju od pravnih po tome što su njihova pravila dispozitivne naravi i sadrže različite forme u kojima se ispoljavaju. Pravni odnos Određeni karakter društvenog odnosa koji je normiran pravnim normama nazivamo pravni odnosom. Norma pravnog odnosa mogu biti opće ili jedna opća i jedna pojedinačna norma , što je najćešče slučaj regulisanja pravnog odnosa. Pravo i ovlaščenje jednog ubjekta sa sam nešto čini ili da traži određeno ponašanje drugog subjekta — jednostrani pravni odnos. Obaveza ili dužnost drugog subjekta da nešto čini ili da se uzdrži od činjenja — uzajamni , dvostani ili višestrani pravni odnos. Svaki pravni odnod se može podjeliti na : a Jednostrane pravne odnose - pravni odnosi mogu biti jednostrani , ako su postavljeni tako da jedan subjekt ima samo pravo a drugi ima samo dužnosti. Upravno — pravni odnos Je onaj odnos u koji na sutoritativan način stupaju javni organi sa pojedinim , pravnim licima i drugim strankama. Obilježja : subjekti , javna ovlaštenja , neravnopravni položa subjekata , dioba na dvije grupe.... Subjekti upravno-pravnog odnosa Upravno pravni odnos podrazumjeva najmanje dvije strane , jedna strana su uvijek državni organi kao subjekti upravnog rada. Njih čine organi i institucije koji raspolažu javnim ovlaštenjima. Druga strana upravno — pravnog odnosa uvijek raspolaže slabijom voljom u odnosu na pravog subjekta , koji autoritativno djeluje jačom violjom iza koje stoji državna prinuda u tu drugu stranu spadaju : pojedinci , građani , preduzeća , ustanove i sl. Upravno — pravni odnosi mogu se osnovati između sljedećih subjekata : a Između organa uprave ili drugog državnog organa koji vrši javna ovlaštenja , s jedne strane i pojedinca odnosno građanina sa druge strane ; b Između upravnih organa i preduzeća , odnosno privrednih društava , c Između organizacija koje vrše javna ovlaštenja i drugih organizacija ; d Između samih upravnih , odnosno državnih organa , e Između određenih državnih organa i njihovih službenika. Osnovna obilježja upravno — pravnog odnosa U formalnom smislu , upravno — pravni odnos se izražava upranim aktom. Javno — službenički karakter 2. Unurašnja nepostpuna izbalansiranost interesa 3. Načelna promjenljivost - Upravni odnosi su odnosi legalne i legitimne nejednakopravnosti učesnika. Subjektu nastajanja upravno-pravnog odnosa , 2. Načinu zasnivanja upravno-pravnog odnosa , 3. Uslovima nastajanja upravno-pravnog odnosa 4. Načinu rješavanja sporova proisteklih iz upravno — pravnih odnosa. Prema subjektu nastajanja upravno-pravni odnosa jedna od strana tog odnosa uvijek je državni organ. Izuzetno , kada je to predviđeno zakonskim propisima , u upravno-pravnom odnosu umjesto državnog organa može se pojaviti i samostalna ustanova ili organizacija u sastavu organa državne uprave. Volja državnog organa oformljuju se u obliku upravnog akta rješenja. U odnosu na formu u kojoj se zasniva , upravno — pravni odnos mogu zasnovati slijedeći subjekti tog odnosa : a Državni ili drugi javni organi između sebe b Državni organi sa privrednim organizacijama , kao i organizacijama i sl. Kod njih se upravno-pravni odnos uspostavlja na osnovu saglasnosti volja učesnika tog odnosa , od kojih je jedan učesnik obavezno državni organ. Upravni ugovor je dvostarni pravni akt što ga država ili drugo javnopravno tijelo sklapa sa trećim osobama u svrhu ostvarivanja određenog cilja od šireg društvenog interesa pod uslovima utvrđenim posebnim propisom. Upravni ugovor usmjeren je prema širem društvenom javnom , odnosno općem interesu a kod građasnko-pravnog odnosa cilj ugovora je ostvarivanje samo međusobnih interesa saugovarača. Građansko-pravni odnos nastaje saglasnom izjavom volje ugovornih strana. Zaključenje administrativnih ugovora postoji obaveza provođenja posebnog javng postupka kao što je npr. Javni konkurs ili raspisivanje tendera za dodjelu posla ili nabavku neke robe i sl. Nastanak upravno — pravnog odnosa na osnovu upravnog akta - razlikujemo dvije situacije : - prva se odnosi na direktni upravni rad organa kao i njegovo jednostrano i autoritativno postupanje. Tada upravn-pravni odnos nastaje donošenjem upravnog akta i njegovim dostavljanjem drugom subjektu. To je slučaj kada organ javne vlasti ne izda upravni akt , odnosno ogluši se o njegovo izdavanje , što se naziva šutnja uprave ili čutanje administracije itd. Nastanak upravno-pravnog odnosa na osnovu činjenica sadržanih u zakonu. Naš uravno pravni odnos naposredno na osnovu zakona ipso lege , odnosno bez izdavanja upravnog akta , vezan je neposredno za nastupanje određene činjenice koja je sadržana u zakonu. U pitanju je apstraktni pravni odnos koji ne nastaje izdavanjem upravnog akta , nego u dejstvu sa upravno — materijalnim aktom. Pravni osnov njegovog nastanka je materijalna pravna norma koja je sadržana u općempravnom aktu. Za metrijalnopravni odnos predviđena je legitimna prinuda. On uvijek nastaje jačom voljom državnog organa. PRAVNI SUBJEKTI IZMEĐU KOJIH SE MOŽE ZASNOVATI UPRAVNO PRAVNI ODNOS Može se zasnovati između : - Državnih organa ili samostalnih ustanova i organizacija s jedne strane - Građana s druge strane , Upravno-pravni odnos koji se zasniva na osnovu rješenja organa uprave , može se zasnovati : a Između državnih organa i njihovih službenih lica b Između samih državnih organa c Između državnih organa , odnosno institucija koje raspolažu javnim ovlaštenjem s jedne strane i pravnih lica , odnosno preduzeća , privrednih društava , ustanova organizacija i slično. PRESTANAK UPRAVNO-PRAVNOG ODNOSA Upravno pravni odnos koji je nastao izdavanjem upravnog pojedinačnog akta u kojem je subjekt tog odnosa stekao neko pravo prestati voljom adresata. Kada je u takvom odnosu stranci nametnuta neka obaveza , onda takav akt ne može prestati jednostarnom voljom adresata. Izdavanje upravnog akta kojim prestaju upravno-pravni odnos može nastupiti zbog više različitih situacija : a Kada je subjekt postupio po aktu.
Last updated
